Na bezmalo svakom kiosku u Srbiji možete da kupite novine uz koje ćete dobiti poklon – mini-ikonu, džepnu sličicu pravoslavnog sveca štampanu na jeftinom papiru, u slaboj rezoluciji. Umesto vizuelizacije transcedentnog bića, funkcija ovih sličica (koje su često osveštane, dakle štampaju se u saradnji sa crkvenim institucijama) svodi se na banalnost nacionalnog prepoznavanja1, na proizvodnju simboličke identifikacije. Posle modernosti, kažu, nema tradicionalnosti; moguća je tek konzervativnost. Religija je svedena na nivo zastave, grba i navijačkog šala. Dokle god se identifikuje sa simbolima religijske zajednice, od današnjeg pravoslavca se u izvesnom smislu ni ne očekuje da veruje u Boga.

Nije čudo: savremene neoliberalne politike kulturnih identiteta pretvaraju religijsku ikonografiju u sredstvo društvene klasifikacije, u politički pattern recognition. Identitet je roba koja vas kao potrošača smešta u matricu gde već postoji mesto predviđeno za vašu ciljnu grupu. Malo je tu prostora za slobodnu i stvaralačku teozofiju, kojom su se bavili umetnici poput Kandinskog2 i Tarkovskog3.

Kakve to veze ima sa veštačkom inteligencijom (artificial intelligence, AI)? Ako su se u vreme Valtera Benjamina (Walter Benjamin) slike reprodukovale mehanički4, danas se proizvode algoritamski. Sam proces nastanka slike je automatizovan: generišući brojeve u adekvatnim statističkim raspodelama, računarski programi generišu nove logotipe, fotorealistična a nepostojeća ljudska lica, evrovizijske pesme, oblike stolica, planove zgrada, prozu i poeziju5. Mašina više ne reprodukuje puke kopije, nego sam proces kreacije. Nema originala: automatski se proizvodi sama proizvodnja slike.

Ako poriv da automatski generišemo sve, od plakata do poezije, dovedemo do paroksizma, zapitaćemo se mogu li se generisati i one slike koje su u samoj srži svoje filozofije najdublje vezane za ideju originala, slike čiju originalnost hrišćanska teologija smatra svetom, naime – religijske ikone.

To je suština projekta Digitalna molitva (Digital Prayer)6, koji se bavi automatskim generisanjem slika koje podsećaju na pravoslavne ikone. Digitalna molitva je master projekat Kristine Tice na Departmanu za digitalne umetnosti Fakulteta za medije i komunikacije7, za koji sam bio mentor i supervizor. Projekat smo razvijali timski: Miloš Trifunović bio je glavni programer, Marija Šumarac kompozitorka, Žak Laroš (Jacques Laroche) tehnička podrška. Posebnu zahvalnost dugujemo kustoskinji Maji Ćirić i naučniku Milošu Milovanoviću. Digitalna molitva pobedila je na nacionalnom konkursu Centra za promociju nauke8 i izabrana je da predstavlja Srbiju u okviru projekta European ARTifical Intelligence Lab na čijem je čelu znamenita Ars Electronica9. Projekat je do sada predstavljen u galeriji Remont, na festivalu S.U.T.R.A. i na manifestaciji Art + Science Lab u Beogradu.

Stojeći ispred Kristininog tehnoikonostasa, sačinjenog od serverskih nosača (server rack) i ekrana različite veličine, na kojima se prikazuje proces automatskog generisanja slika svetaca, grimiznih i zelenkastih figura izobličenih čela i zamagljenih odora, osetio sam strahopoštovanje. Pojedini kritičari i saradnici na izložbama rad su interpretirali u tom ključu: kao strahopoštovanje prema veštačkoj inteligenciji. Bilo je i interpretacija koje su pozivale na digitalno oživotvorenje srpske tradicije. Neki su tražili vezu sa sakralnom geometrijom. Neki su rad shvatili kao poziv da se pronađe nova religioznost u posthumanoj epohi, koju bi zajedno i ravnopravno trebalo da grade ljudi, roboti, životinje, biljke, minerali, mašine i mikroorganizmi. U svojim površnijim oblicima, digitalna umetnost cilja na pseudomagijski efekat mađionarskog trika; tada je divljenje i strahopoštovanje koje izaziva slično onome što je Doroti osetila našavši se ispred Čarobnjaka iz Oza10.

Kandidujem jednostavniju interpretaciju: Digitalna molitva pre svega je vizuelizacija nevidljive moći koja se krije iza obećanja veštačke inteligencije, a koju Silicijumska dolina propoveda retorikom koja podseća na retoriku apostola. Digitalna molitva nije priča o srpskoj pravoslavnoj tradiciji niti o posthumanističkoj duhovnosti. Vizuelni jezik ikone naprosto je retoričko sredstvo kojim se kritikuje AI ideologija.

No, pre nego što otvorimo pitanje tehnologije i moći, hajde da vidimo kako Digitalna molitva radi. Hajde da uradimo ono što se od vernika ne očekuje, što se na izvestan način doživljava politički nekorektnim: da zađemo iza ikonostasa i pogledamo od čega se sastoji oltar.

Skriven blještavilom ekrana, naime, stoji običan kompjuter sa kojeg se pokreće program zasnovan na tzv. suprotstavljenim generativnim mrežama (generative adversarial network, GAN)11. Program je treniran nad kolekcijom od nekoliko hiljada skeniranih ikona, koju je Kristina sastavila u sklopu svog master rada.

Šta znači to da je program treniran?12 Objasniću to laički: program je učitao svaku pojedinačnu sliku kao matricu brojeva (matricu crvenih, zelenih i plavih u RGB sistemu) i izračunao geometrijske obrasce koji se ponavljaju na ovim slikama. Posredi je numerički, statistički proces. Linearna algebra. Niti program slike vidi, niti ič razume. Samo računa brojeve i optimizuje funkcije: proces treniranja u stvari je proces optimizacije funkcija. To je sve: funkcije generišu brojeve, brojevi se prikazuju kao slike. Ljudi ove slike čitaju kao nova raspeća i nove bogorodice, ali to je već kreativnost ljudske interpretacije. Za računar, slike su samo brojevi: hladni ritam nula i jedinica.

S obzirom na ikonografski kanon i grafičke motive koji se ponavljaju, programu nije teško da izračuna obrasce. U teorijskom delu master rada Kristina je zašla u detalje odnosa računarskog koda i ikonografskog kanona (o tome ćemo više u drugim esejima), no bezmalo isti algoritamski proces koji sam opisao, zasnovan na GAN mrežama, radi za bilo kakve slike: fotografije mačaka, propagandne plakate, dečije crteže ili reprodukcije flamanskih majstora. Samo zbog svog koncepta – problema mistifikacije, originalnosti, kanona i algoritma – Kristina je odlučila da program pothrani upravo ikonama. Dvodimenzionalne matrice piksela ne mare za misticizam feudalne Vizantije.

To je ključna reč: misticizam. U hrišćanstvu, naime, pojavljuje se pojam nerukotvorenih ikona13, čije likove određene religijske tradicije ne smatraju delom isključivo ljudskih ruku nego i božije inteligencije. Proces kreiranja slike u izvesnom smislu interpretira se kao vanljudski, autonomni proces. To neobično podseća na retoriku propovednika silicijumske doline, neoliberalnih AI apostola – recimo preduzetnika Ilona Maska (Elon Musk) – koji nam obećavaju autonomna robotska bića i spajanje sa mašinama. Uopšte, rečnik kojim se govori o AI neretko vrvi od antropomorfnih i transcedentnih termina: pametne (smart) aplikacije, evangelisti, duboki neuroni, autonomna inteligencija, singularitet, superinteligencija u oblaku (cloud).

U stvarnosti, pak, AI programi ne nalaze se u rajskim oblacima nego na nekim konkretnim računarima, serverima koji zapremaju čitave zgrade i troše neprijatne količine energije14. Ovi programi treniraju se nad podacima koje svi mi ostavljamo na Internetu: našim lajkovima, klikovima, četovima, fotografijama. Kada, na primer, gledamo neki video na Youtubeu, time obezbeđujemo podatke za treniranje algoritama u vlasništvu Youtubea. Kako je rekao Džonatan Beler (Jonatahan Beller) – gledanje je rad (to look is to labour)15.

Vizantijski carevi na sličan su način koristili religiju: da svoju moć predstave kao volju autonomnog bića, čija je kompleksnost izvan ljudskog poimanja. Tako su podanike čuvali od razmišljanja o proizvodnim odnosima i materijalnim uslovima života, o njivama i trgovačkim rutama. Tobož vanljudske i autonomne inteligencije uvek zavise od fizičkih resursa i ljudskog rada. Dok AI apostoli obećavaju veštačku svest, afrički rudari vade minerale potrebne za proizvodnju njihovih čipova a svi mi kreiramo podatke na kojima se treniraju njihovi algoritmi. Anatomija veštačke inteligencije16, infografika Vladana Jolera i Kejt Kroford (Kate Crawford), ilustruje ovaj proces tako što mapira materijalnu proizvodnju jednog AI sistema. U pitanju je kartografija, kako kažu, fraktalnih lanaca proizvodnje i eksploatacije.

AI, dakle, nije samo tehnologija, nego pre svega ideologija17. U središtu ove ideologije stoji verovanje da su društveni i filozofski problemi u biti tehnološki problemi i da malobrojna tehnološka i menadžerska elita može da ih reši automatizacijom upravljačkih sistema18. Kako god da zovemo ovo verovanje – solucionizam ili kompjutacijsko mišljenje19 – ono svoje teorijske temelje traži među ekstremnijim granama funkcionalističke škole filozofije svesti. Ovakva misao u svojim najvulgarnijim oblicima sklona je da čovekova mentalna stanja poistoveti sa prekidačem na termostatu.

Ali, na stranu sad filozofski problemi: mene ovde zanima društvena funkcija AI ideologije. Obogotvorenje simboličke mašine prosto je u interesu globalnog tehnokapitala. Ako je računarska tehnologija novo božanstvo, tehnoelita postaje novi Vizantijski car. Vladari ne mogu bez bogova, jer moć vladara zavisi od naše vere i našeg strahopoštovanja. To je suština svake ideologije: pravdanje moći.

Šta je Bog bio za feudalizam, to je AI za globalni tehnokapitalizam: vrhunska mistifikacija moći.

AI ideologija nužno je konzervativna. AI ne mašta nove svetove nego optimizuje postojeće, jer se – kao što sam maločas objasnio na primeru GAN mreža – trenira nad postojećim stanjem, nad postojećim slikama, tekstovima, klikovima i zapisima, to je jedino što AI poznaje i što uopšte može da poznaje. AI zavisi od statističkih značajnosti, od obrazaca koji se dovoljno puta ponavljaju, koje ljudi dovoljno puta ponavljaju, čime nužno postaje tehnologija opštih mesta i već postojećih klišeja. Drugim rečima, alat za optimizaciju statusa quo.

U eri digitalne kolonizacije svakodnevnog života20, verujem da je kritička digitalna umetnost značajna, jer nam – za razliku od AI ideologije – otvara čula, misli i osećanja za radikalno drugačije. Digitalna umetnost počinje u trenutku kada se zapitamo da li je moguće da digitalnu tehnologiju koristimo onako kako ona nije predviđena da se koristi.

Utoliko Digitalnu molitvu čitam kao plemenitu provokaciju i poetični hak (hack) koji izaziva dobra pitanja. Ovo su samo neka: kako AI doprinosi proizvodnji identitetske konfekcije, fraktalnom umnožavanju identiteta, koji se kupuju kao roba, kao jeftini džepni sveci?21 Kako funkcioniše propaganda sada kada su glavni urednici u stvari AI algoritmi? Možemo li da ove algoritme zamislimo kao javne, društvene, otvorene, demokratske? Kako da u procesu informatičkog razvoja, koji deluje kao da nužno vodi globalnoj centralizaciji i kontroli, zahtevamo svoj glas i svoj udeo?

Želeo bih da se strahopoštovanje koje osetimo kada stanemo ispred Kristininog ikonostasa ne zadrži na pijetetu – ni prema verskoj i nacionalnoj tradiciji, ni prema tehnološkim inovacijama. Neka to bude prvi korak ka uzbuđenju i radikalnoj radoznalosti. Nek nas trgne, zaintrigira da se zapitamo šta se nalazi iza. Gde je oltar? Čiji je? Kako se njime rukuje? U jednom trenutku, shvativši igru mistifikacije, nasmejaćemo se sopstvenom strahopoštovanju.

Taj smeh biće katarzičan. Car je go a Čarobnjak iz Oza nije magično biće nego starčić iza zavese.